u potrazi za tamilskim tigricama

Noc s petka na subotu (16-17 veljace) bila je velika Shivina noc ili Maha Shivaratri, jedan od rijetkih, ako ne i jedini hindu festival koji se slavi nocu. Mnogi Hidnusi ovu noc provode meditirajuci kod kuce ili u hramovima ponavljajuci neku od svetih mantra (Om Namah Shivaya).
Udane zene mole se za dobrobit svojih sinova i muzeva, dok se neudane mole za idealne muzeve poput Shive. Molitva i meditacija tijekom ove noci oslobadjaju od grijeha, neznanja i ostalih zala ovoga svijeta. Ja sam veliku Shivinu noc, prema ocekivanju, proveo u dubokom snu kako bih iduci dan moga svrljati gradom i promatrati ljude i dogadjaje. Zanimljiva, pomalo krvava ceremonija odigravala se skoro pod mojim prozorom, nekih dvadesetak metara od zgrade u kojoj zivim.

Krvavi osmijeh bozice Kali

Evo kako sam ja to dozivio i shvatio. Lako je moguce da sam nesto krivo protumacio, pa neka me
znalci slobodno korigiraju :-)


Sarolika skupina ljudi od onih najmladjih do starijih, maskiranih i onih bez maski skupila se u nekom dvoristu, stvorila krug i obred je zapoceo uz zvuke bubnjeva. Od zemlje, kamenja i pepela napravili su na tlu neku nakazu krvavo crvene glave, isplazenog jezika sto je izbuljenim bijelim ocima gledala u sve nas. Vjerojatno se radi o nekom demonu, ali nisam nasao nacin da to provjerim.

Sredisnji lik u ceremoniji je zena u crveno-narandzastom sariju s ogromnom zuto-zelenom krunom na glavi i trozubcem u ruci. Prema svemu navedenom prilicno sam siguran da simbolizira bozicu Kali, unistavateljicu demona, pa je samo pitanje vremena kada ce poteci krv!
Kali je cijelo vrijeme skakala i plesala u krug oko tog demona, a pridruzio joj se brkati muskarac u necemu nalik sirokoj suknji bijelo, plavo, crvene boje.

Jedini nemaskirani lik u ovom obredu licio mi je na svecenika. Lomio je kokosove orahe, lubenice i bacao naokolo ostalo voce. U jednom trenutku ne znam kako i od kuda, u ruci mu se stvorio pijetao. Mahao je njime u krug, prinosio mu kljun ka vatri sto je gorila ispred “demona”, te mu jednostavno otkinuo glavu. Krv je siknula, a “svecenik” je nastavio dalje mahati obezglavljnim tijelom skropeci krvlju one koji su se zatekli u blizini. Prisao je “demonu” poskropio i njega. Ovakva zrtvovanja zivotinja nisu nista neobicno u hramovima posvecenim bozici Kali. Prema pricama, Kali je nakon sto je poubijala sve demone nezasitno pocela piti njihovu krv da je niti sam mocni Shiva nije u tome uspio zaustaviti. Ne cudi sto ponekad tijekom obreda posvecenih njoj u cast krv tece u potocima. Najekstremniji sljedbenici bozice Kali su najvjerojatnije Aghori, ali o njima drugom prilikom. Osim toga, s Aghorima se jos nisam susreo.

Pogled mi je ostao prikovan za zenu u plavom sariju sto se tijekom cijelog obreda vrtila u krug u smjeru kazaljke na satu masuci svojom dugom crnom kosom. Tresla se i teturala naokolo poluotvorenih ociju kao u nekom hipnotickom transu. Udarila je u mene, ali ju to nije izbacilo iz putanje vec sam se ja skoro srusio na tlo od siline udarca.

Zaglusujuca buka bubnjeva nije uspjela nadjacati zastrasujuce urlanje zene sto se valjala po podu na drugoj strani tog obrednog kruga. Nekoliko muskaraca se skupilo oko nje nastojeci je smiriti, bolje reci zadrzati da ne ozljedi sebe ili druge. Odakle toj mrsavoj i slabasnoj zenici tolika snaga da je nekoliko muskih ruku jedva kontrolira?

Po zavrsetku obreda svi su se sjatili oko Kali, gurali se i vikali trazeci nesto od nje. Ceremonija je bila gotova, bubnjari su prestali bubnjati i svi su se razisli u miru, a meni je ostalo da razmisljam cemu sam to zapravo prisustvovao.

Nesto sam i uslikao, a i snimio sam dva kratka filmica. U nekim kulturama ljudi ne vole kada ih se fotografira strahujuci da se time krade dio njihove duse. Indijci se obozavaju slikati. Tijekom ovog obreda vise su me puta vukli za ruku, trazili da slikam, sklanjali mi se i na sve nacine pomagali da fotografijom prenesem djelic atmosfere koja je ovdje vladala.

Subotnja vecer protekla je u znaku festivala sufijske glazbe sto se odrzavao u Chennaiu, a kojem smo mi naravno nazocili. Dogadjaj se odvijao na otvorenom, nedaleko od aerodroma, pa je i brujanje aviona u niskom letu neizbjezno pridonjelo misticnom ugodjaju. Izvodjaci iz raznih djelova Indije, od Assama i Bengala na istoku, do Rajasthana na zapadu trudili su se dovesti slusatelje u stanje neobjasnjivog duhovnog transa. Nadilazeci granice religija, sufijska glazba bi trebala povezati covjeka s bogom.

Dinamicni Rajastanci prvi su nas razbudili svojim zivahnim nastupom u kojem je dominirao covjek s kastanjetama. Izvodili su sufijsku poeziju pracenu glazbom nebicnih instrumenata sarangi, i kamenche. Ovi instrumenti su nesto nalik guslama i jedni su od najvaznijih gudackih instrumenata u tradicionalnoj glazbi Turske, Irana, Pakistana, Nepala i Indije.

Parvathy Baul je bila jedina solistica na festivalu. Istovremeno pjeva, plese, svira i lupa po bubnju. Baul je njezino prezime, ali ta rijec oznacava i glazbu, filozofiju i tradiciju porijeklom iz Zapadnog Bengala. Baulska tradicija zestoko se suprotstavlja svim podjelama na kaste i klase, a medju Baulima ima i Hindusa i Muslimana. Baul je potpuna posvecenost i predanost bogu, a svojim guruom smatraju ChaitanyaMahaprabhu.

Sufi Qawwali grupa nastupila je zadnja i raspalila publiku. Sama glazba je ovdje manje znacajna, a poanta je u onome sto su pjevali ili recitirali. Sve je bilo na urdu jeziku, bez prijevoda na engleski, pa smo ostali uskraceni za ovaj najznacajniji dio festivala. Indijac pored mene mi je objasnio da citiraju veoma staru i mudru indijsku poeziju i to je bilo sve. Glazba je bila veoma dinamicna i vesela, bas kao i price, sudeci prema smjehu i veselju sto je vladalo medju gledateljima.

I na kraju tko su uopce sufiji? Misticni pokret unutar islama nastao u 8. stoljecu na podrucju Perzije pod utjecajem razlicitih krscanskih i zidovskih misticnih ucenja. Sam naziv potice od arapske rijeci suf sto znaci vuna od koje su napravljeni ogrtaci koje su nosli kao znak asketizma. Sufiji su trazili svoj put ka Bogu nastojeci uspostaviti prisan i direktan odnos izmedju Boga i ljudske duse. U narodu su ponekad smatrani i svecima, dok im se sluzbeni islam u pocetku zestoko suprotstavljao. U 12. stoljecu se pocinju udruzivati u brastva od kojih je u nasim krajevima najpoznatiji red dervisa. Ovaj red su Konyi (Turska) osnovali sljedbenici Rumija , jednog od najvecih perzijskih pjesnika i filozofa koji je i sam bio pod sufijskim utjecajem. Zanimljivo je da je medju sufijima bilo i zena od kojih je najpoznatija Rabia iz Basre.

Lijepe zene prolaze kroz grad

U Indiji je sve malo drukcije od ocekivanog, pa tako ovdje mi prolazimo kroz grad i gledmo u njih kako stoje sasvim same. Lijepe zene obucene u sarene sarije smijese se sa ogromnih jumbo plakata i TV reklama. Jedna od njih sjedi udobno zavaljena u svoju sofu i svakog jutra dok idemo na posao nam porucuje: ”So fa so good”. Ova druga kaze da ima neki reverzibilni sari koji povremeno promijeni boju?! Ljepotice s TV reklama gledaju nas svojim velikim crnim ocima, trepcu, smijulje se i pricaju nesto nerazumljivo, a ponekad ubace i poneku englesku recenicu u toj sumi hindu-urdu-tamilskih rijeci.
One se ne secu gradom same niti u pratnji. U Chennaiu ih jednostavno nema, odnosno nema ih na gradskim ulicama. To je logicno. Odmah, cim zgodna djevojka bude prepoznata, nju se brizno sprema pod stakleno zvonce i tako salje direktno u Bollywood ili neku njegovu tamilsku varijantu. Ovdje se ona profilira u glumicu, pjevacicu, voditeljicu, a brigu za njezinu buducnost preuzimaju menadzeri. Njezine nekadasnje prijateljice, koje nisu bile te srece da budu prepoznate kao misice, postaju ”bivse prijateljice” i bave se prizemnijim poslovima. Neke i programiranjem.

Jeste li vec culi da

je najveci sari na svijetu napravljen upravo ovdje, u Chennaiu. Dugacak je oko 358 metara i tezak 45kg i kao takav je usao i u Ginisovu knjigu rekorda. Nije mi poznato kako je izgledala ta ljepotica kojoj je namjenjen. Navodno da bi udane zene trebale nosti sarije duljine 6m, a neudane duljine 3m.

je u Indiji zakonom zabranjeno odredjivanje spola fetusa. Ovakve stvari su zakonom kaznjive i ne rade se kod nas, pisalo je na reklami za jednu ginekolosku kliniku.

Omiljena zabava Chenajaca, mladih i starih, je odlazak u kina kojih u ovom gradu ima preko stotinu.Chennajska filmska industrija, tamilski Bollywood, godisnje producira preko 300 filmova uglavnom na tamilskom jeziku. Valovi amerikanizacije i globalizacije jos nisu zapljusnuli obale „zemlje Tamila„, barem sto se tice filma. Sharon Stone, Brad Pitt su poznati u ovim krajevima ali se tesko mogu mjeriti s popularnoscu domacih glumaca. Ali i Ameri misa i macka za trku imaju. Tom i Jerry smjeskaju se sa jumbo plakata i porucuju svekolikom puku da su prevedeni na tamilski (bas su se namucili s prevodjenjem). Popay jos nije preveden, a kad ce biti ne zna se, pa ga gledaju u izvornom obliku. Valentinovo se blizi, a mnogi restorani pripremaju poseban vecernji program.

Nakon posla, kada vrucina i zega popuste, Chenajci traze spas od zagusljivog grada na omiljenoj im plazi, Marina beach. Zene s djecom, radni ljudi, ucenici i studenti skupljaju se na 12 kilometara dugackoj i vise stotina metara sirokoj pjescanoj plazi. Kafici uz plazu nalik nasima, ovdje ne postoje. Cajni vrtovi (tea garden) toliko popularni u Turskoj, Siriji i srodnim zemljama jos su veca nepoznanica. Pice i hrana se kupuju na nekom od mnogobrojnih standova, a jede se i pije u hodu ili sjedeci na pjesku. Sa zadnjim zrakam sunca odlaze i posjetitelji i plaza ubrzo opustosi. Oni bogatiji odlaze u restorane, a ostali svojim kucama.

Cini se da sportovi poput tenisa, nogometa i kosarke postaju sve popularniji u gradu. Sudeci prema plakatima, sve je vise fitness centara, a ni borilacke vjestine poput karatea, kung –fua, juda ne zaostaju. Tecaj yoge lakse se nadje u bilo kojem vecem europskom gradu nego ovdje, u sred Indije.
Kriket je, bez konkurencije sport broj jedan u cijeloj drzavi. Najveci sportski dogadjaj predstavljaju visesatne (kazu i visednevne) utakmice Indije i Pakistana. Nekoliko minuta gledanja kriketa moglo bi uvjeriti i najveceg nogometomrzca da nogomet i nije tako dosadan kao sto se cini.

Dok nije slomio ruku, nas vozac je takodjer igrao kriket. Jedino sto nakon ozljede moze raditi je voziti auto. Prije je radio kao vozac autobusa i zaradjivao oko 5000 -6000 rupija mjesecno (1 EUR = 56 rupija). Sada zaradjuje oko 4000, ali posao je manje stresan i naporan. Nasi kolege inzenjeri s nekoliko godina iskustva mogu zaraditi oko 20 000 - 40 000 rupija mjesecno, ovisno o znanju, iskustvu, firmi u kojoj rade i ostalim parametrima. Naravno, moze vise, a i manje.

Na obalama dviju rijeka sto se u Chennaiu uljevaju u bengalski zaljev, razbacane su nepreglede gomile smeca. Skupljaci smeca, najcesce zene i djeca, ceprkaju po smecu i skupljaju metal, plastiku, odnosno sve sto se moze iskoristiti i prodati. Navodno da rade od jutra do mraka i da su placeni oko 1500 -2000 rupija mjesecno.
Za 30 rupija Indijac moze dobiti kompletan obrok u prosjecnom restoranu (nesto nalik onome sto sam opisao u postu „o umakanju“), a ako ce se hraniti na ulicnim standovima s tim novcem se moze prehraniti cijeli dan. U vrlo dobrom restoranu izjelice se mogu najesti za 200 -400 rupija, a za ljubitelje svjezih jastoga, skampi i riba, cijena se penje i do 1500 rupija.

Jednog lijepog i suncanog dana odlucili mi posjetiti Pondicherry, gradic nedaleko od Chennaia. Ova bivsa francuska kolonija iz nekog nebicnog razloga posebno odusevljava nase kolege Svedjane. Neki od njih su ovdje proveli bozicne blagdane, Robiju K iz treceg A srce zaigra i oci se zacakle pri spomenu na ovaj grad! „Pondy, Pondy....“ veselo je uzvikivao!
U cemu je tajna? Sto to veze Svede i Francusku?

Pomislio sam, mozda je rijec o ljubavi prema francuskoj arhitekturi , kolonijalnom nasljedju, ciji se ostaci jos uvijek mogu vidjeti u Pondiju, bijelim kucama sa zelenim vrtovima, setalistem uz obalu, mirnim polupjesackim zonama.

Malo je vjerojatno da se radi o zgodnim francuskinjama. Njih ovdje vec odavno nema, osim sto je grad krcat turistima, pa se nadje i poneka francuskinja (manje vise zgodna). Oni sto su vise vremena proveli u Francuskoj kazu da tako sta uopce ne postoji.

Neki bi pomislili da se Svedi jos sjecaju tridestogodisnjeg rata (1618-1648) kada je katolicka Francuska stala na stranu protestantske koalicije, ratovala protiv zle Austrije ciji je vojnik (Hrvat) ubio svedskog kralja Gustava Vasu. .

Da bi se objasnio ovaj fenomen svedsko- francuskog prijateljstava potrebno je problem staviti u pravi kontekst.
U cijeloj drzavi Tamil Nadu, kao sto vec znate, do alkohola se tesko doalzi (vidi poglavlje o alkoholu). Dakle, uvjeti za prezivljavanje nisu bas jednostavni, ali nade ima kao sto to pjesnik rece:

„razvit cemo tamna jedra na vjetru kao nekad ...
....
prokleta mogucnost izbora mora da postoji
idemo za Pondichery!”

Grad Pondicherry pripada necemu sto se zove “union territory” i kao takav je spasen od prohibicije. Pivo je ovdje jeftino, vino i zesta mogu se kupiti na svakom koraku. Reklo bi se da je to prava oaza, raj za ljubitelje dobre kapljice u ovom tamilskom moru moralne cistoce i cudoredja.

Otisli smo tamo zeleci se uvjeriti u vjerodostojnost tih prica.
Sjeli smo u lokalni autobus i slijedeca tri sata aktivno sudjelovali u filmu „Ko to tamo peva“ na indijski nacin.
Autobus se neznatno razlikuje od onog Krsticevog, samo je prilagodjen za indijske potrebe. Prirodno je klimatiziran, kao i svi busevi ovdje sto znaci da vrata ne postoje, kao ni stakla na prozorima.
Bus je na polasku bio poluprazan, pa smo mogli birati gdje cemo sjesti. Ne zeleci se izlagati riziku, poslusali smo savjet mudroga Borne Bebeka i zauzeli zadnja mjesta, sto dalje od „mrtvackog reda“. Kao sto Bebek rece, vozaci u Aziji cesto divljaju po cesti, a ako se saobracajka dogodi ( a dogodi se cesto!) najcesce strada vozac i prvi redovi, „mrtvacki red“. Putnici u zadnjim redovima prodju neozljedjeni i to je razlog sto se zadnji redovi prvi popune.
Tko zeli znati vise, Bebek je prvi na popisu literature, pa citajte. A tko se zaista zeli uvjeriti u istinitost procitanoga, trk u Aziju!

Razloga za brigu nije bilo. Misko je vozio dobro, mada cijelo vrijeme otvorenih ociju.
Ubrzo nakon polaska, bus se poceo puniti, ljudi su stajali ili visili na vratima ocajnicki se drzeci da ne ispadnu van. Kondukter je sjeo u zadnji red, a ekipa sto je ulazila na prednja vrata mu je uredno slala novce za kartu preko ostalih putnika. Istim putem bi on njima vracao kartu i kusur.
Nije bilo nervoze, vike, dreke ni urlanja. Svi sute, gledaju u daljinu, meditiraju ili spavaju. Rijetko tko prica, nitko nista ne cita, svi su zadubljeni u svoje misli. Bili smo jedini zapadnjaci u moru sarenih sarija i brkatih Indijaca, ali nije mi se cinilo da smo privlacili posebnu paznju.

Pondycherry je simpaticni mali gradic, mirniji i opusteniji od Chennaia, ali nista manje prljav. Francuski dio grada je smjesten uz obalu i sastoji se od nekoliko poplocenih ulica koje predstavaljaju neku vrstu polupjesackih zona, veoma netipicnih za Indiju.
To je sve sto je ostalo od francuskog utjecaja. Ostatak je cista Indija, a broj prosjaka po metru kvadratnom zatno je veci nego u Chennaiu.

Trazeci hotel

Umjesto da idu na skijanje, Francuzi su navalili u svoju bivsu koloniju i zauzeli sva mjesta u hotelima. Metodom "trazi trazi pa ces naci", nakon gomile uzaludnih pokusaja ipak smo uspjeli naci sobu u nekom hotelu.

Kada sam vidio plahte u meni se probudio osjecaj bezgranicne ljubavi i ceznje prema mojoj dragoj, miloj i slatkoj vreci za spavanje. Ostade ona daleko od mene! Srecom, ponjeli smo rucnike stavili ih preko plahti i prezivjeli. Da ne bude zabune, radi se o hotelu srednje kategorije koji izvana izgleda prilicno solidno, soba ima klimu, satelitsku TV i telefon. Tijekom mjesec dana putovanja po Siriji i Turskoj samo sam jednom koristio vrecu za spavanje, no ovako sta nisam vidio! Ima nas svakakvih na ovom svijetu. Sjetio sam se Japanca u hostelu u sred Beca sto se zalio na prljave plahte. Zvao je i nas da vidimo te mrlje i tu prljavstinu. Trudili smo se, gledali, ali nista osim savrseno bijelih, austrijski sterilno cistih plahti nismo vidjeli.

Nocni zivot

Nocni zivot je prava ludnica, ako ga usporedimo s onim u Chennaiu. Pivo tece na sve strane u nabujalim potocima i sve je otvoreno do 23.00. Na nekim mjestima covjek moze sjediti i piti pivo cak do ponoci! Koncerti na otvorenom, jazz, rock, pop, radiohead, iggy pop. Ako vam ne smetaju zvuci tehna, mozete se zabaviti i do ranih jutarnjih sati. Kako nam obojici smetaju takvi zvuci, odlucili smo se za pravu lokalnu krcmu sto nam je pruzila utjehu (tj. pivo) iako je vec bilo kasno. Tu smo se upustili u razgovor s dvojicom mracnih brkonja sto su sjedili s nama za stolom i dovrsavali svoje pivo. Nesto su nas pitali, a jedina polurazumljiva rijec je nalikovala na „gej“. Malo mi je to bilo cudno da Indijcu tako sta padne na pamet. Damir vec pokazuje prsten i prica kako je ozenjen, a da smo mi kolege s posla. Ma ne „gej“ vec „gajd“, rekose oni. Sad im je sve jasno, mi smo tu poslovno, nismo turisti, nemamo vodica, ali je zato Damirova zena vodic. Super, kada dodju u „kroajsa“ znaju kome ce se obratiti.

E, u Pondiju smo konacno vidjeli i SLONA!!! Da, pravog, zivog, blagoslovio je Damira, a mene nije htio. Mozda i je ali ja tko bi ga znao.

Sri Aurobindov ashram jedna je od najvecih znamenitosti ovoga grada i razlog zbog kojeg mnogi zapadnjaci tu dolaze i ostaju mjesecima. Onaj koga ne zanima filozofija i ucenje Sri Aurobinda, ovdje zaista nema sto traziti. Stekao sam dojam da bas i nisu susretljivi prema slucajnim prolaznicima.
Za one koji zele znati vise: Sri Aurobindo

I za kraj moram i ovo spomenuti. Proculo se ubrzo za ovu nasu „necuvenu avanturu“ po cijeloj firmi. Sefovi (Indijci, ne nasi u Hrvatskoj!) su izrazili veliko cudjenje, cak i zabrinutost zbog toga sto smo u Pondicherry isli busom. O tom velikom dogadjaju svi pricaju, cak su me o tome ispitivali i ljudi koje uopce ne poznajem.Zbujnen nisam znao sto da im odgovorim. Pa, mozete nam se pridruziti iduci put, ako zelite! Onda su oni ostali malo zbunjeni.

Nas vozac Venkat je legenda kakve nema. Tako sam mislio na pocetku dok nisam shvatio da je on odraz mentaliteta nacije. Osnova je ista, samo se razlicito manifestira kod vozaca, trgovca, programera. Neiskusni poput vecine zapadnjaka, zamolili smo ga da nas odvede negdje pored grada gdje se moze kupati u oceanu. I odvezao nas je. U nesto nalik nasem luna parku, vecem djecijem igralistu. Naravno da se tamo ne moze kupati. U medjuvremenu je on otisao na rucak, a mi se odlucili na lagnu setnju uz cestu. Nakon nekih sat, dva ugodne setnje zovemo ga da nas pokupi par kilometara dalje od mjesta rastanka. Sok, zbunjenost, kao da smo trazli da dodje po nas na Mjesec.
Brzo smo shvatili da ako zelimo otici u restoran, supermarket, kupaliste ili bilo gdje moramo znati tocno ime mjesta i adresu. Ne moze se reci „neki dobar restoran“. To ne prolazi.

Cim sjedne u auto Venkat pali klimu i to na maximum. Ja ga zamolim da je smanji i on to odmah napravi. I tako svaki dan. Nema nacina da shvati da mi NE zelimo klimu, da se Damir od nje razbolio, da je meni skoro uho stradalo. Pali auto, pali klimu i tako vec 4 tjedna.
Jednom smo tako, trazeci neki supermarket, u 20 minuta tri puta stali i opet krenuli. I uvijek ista prica. Pali gasi, pali gasi. Covjek je inace vrlo simpatican, prava dobricina, ali ne moze ga se nauciti da barem malo koristi mozak. To nije u opisu posla. Svaki puta kad sjednemo u auto pita nas zelimo li slusati „tamil songs“. Zelimo, super! Palo mi je na pamet primjeniti neku vrstu uvjetovanog refleksa, pa kad pali radio da ga naucim da to poveze s gasenjem klime. Nisam uspio!

Kod nas je nekada postojao covjek poznatiji kao „cuvar drzavnog pecata“. Postoji li ta funkcija danas i sto zapravo znaci „cuvati drzavni pecat“, nije mi poznato. Ne znam postoji li tako nesto u Indiji, ali znam da Indijcima ne manjka neobicnih zanimanja. Slicno cuvaru drzavnog pecata ovdje, u uredu postoji „cuvar zahoda“. To je covjek u uniformi (svatko tko drzi do sebe ima uniformu) sto cijeli dan stoji, tj. sjedi ispred wc-a i nista ne radi. Ponekad ti otvori vrata, a nekad i ne. Nije ni cistac, to rade drugi ljudi sto nemaju uniforme. Mozda gleda koliko tko cesto ide na wc, a mozda i ne.

Na ulazu u zgradu gdje su nam uredi stoji jedna zena. Nema uniformu, a nije ni cistacica. Od jutra do mraka ona je tamo, sece se i gleda naokolo. Primjetio sam da smo mi jedini sto s njom komunicirmo, pozdravimo ju, a ona uzvraca veselo se smijuci. Indijci je ignoriraju, kao da je komad namjestaja.

U podzemnim garazama cijela voska uniformiranih ljudi sa zvizdaljkama regulira promet i upucuje vozace gdje da se parkiraju. Nakon nekog vremena uvidio sam njihovu vaznost za zivot indijskih vozaca. Nije njima problem kako naci slobodno mjesto. Veci je problem ako postoji 100 slobodnih mjesta, pa treba odluciti gdje parkirati. Treba donjeti odluku, a to je najstrasnije sto od njih mozete traziti. Nisu navikli da odlucuju.
Pri povratku iz kupovine, Damir i ja obicno damo vozacu cokoladu i colu. Jednom smo ga pitali da li bi radije colu ili sprite. Covjek je ostao zbunjen, nije znao sto da radi. „OK,OK, Thank you!“ ponavljao bi. Na kraju je uzeo i sprite i colu!
No, nas vozac je posebna prica.

"Ako ne pođemo otkud smo i došli i ne budemo kao krave što su, nećemo doći u
kraljevstvo nebesko."

tako je govorio Brko, a nije Indijac

Vracali smo se mracnom cestom prema gradu s naseg prvog nocnog izlaska. Bilo je vec dosta kasno, pivo je pocelo djelovati, svi smo utonuli u svoje misli, a i oci su se polako pocele sklapati. U jednom trenutku zacula se skripa kocnica iz suprotnog smjera. Zabrinuti pogledi Indijaca sto su bili s nama, klimanje glavom, uzvici. Sve je ukazivalo na to da se dogodilo nesto strasno.
Neoprezni vozac je skoro pregazio kravu koja je razmatrala mogucnost da predje cestu. Tako su to nekako prokomentirali nasi Indijci, nemajuci dovoljno rijeci kritike za neodgovornog i bahatog vozaca. Kako se to moglo dogoditi, pa gdje on to gleda, a cinilo se da krava planira preci cestu?!
Zna se da je krava sveta zivotinja, ali ovo je prvi puta da sam se osobno uvjerio kako to dozivljavaju Indijci. U Nepalu se za ubojstvo krave moze zavrsiti u zatvoru, a u Indiji vas zatvor spasava od moguceg linca.

Zasto je to tako, i zbog cega Indijci, tocnije hinduisti toliko postuju kravu?
Prema hinduistickom vjerovanju krava se poistovjecuje s majkom i bogovima, pa se prema njoj svaki covjek mora odnositi s velikim postovanjem. Krava je univerzalna majka, u njoj borave svi bogovi.
Ona ima veoma vaznu ulogu u vjerskim obredima i o tome govore sveti spisi.
Purane kazu da je krava cista zivotinja koja donosi srecu i blagostanje. Ona je izvor mlijeka, maslaca i gheea koji se koriste u vjerskim obredima.
Prema Atharva Vedi kravlje mlijeko vraca zdravlje, lijeci na mentalnom i fizickom planu. Krava je majka Rudhre, kci Vasusa, i sestra Surya. Ona je spremiste gheea, bozanskog nektara.
Markandeya Purana govori da svaki dio tijela krave simbolizira jednu od veda. Ledja Rig-Vedu, tijelo Yajur-Vedu, a usta Sama-Vedu. Kravlji izmet cisti dvoriste i hramove.
U Bhagavad-giti Krishna kaze Arjuni: Od svih krava ja sam Kamadhenu.

Tko postuje kravu bit ce uvijek sretan i ceka ga raj nakon smrti. Jedna indijska legenda kaze da covjek nakon smrti mora preci most da bi dosao u raj. Na pocetku mosta ga cekaju sve zivotinje koje je sreo u zivotu. S obzirom kakvo misljenje o njemu imaju, zivotinje odlucuju hoce li ga pustiti preko mosta ili ne.

Ako planirate boraviti u Indiji duze od tjedan, dva, a vjerojatno planirate, isplati se kupiti pre-paid karticu nekog od njihovih operatera. Cijena je samo 150 rupija, (1EUR = 56 rupija), loakni pozivi su 1 rp/minuti, za Hrvatsku oko 10 Rp/minuti.

Ovo je ipak Indija, pa stvari nisu jednostavne kao sto se cine. Sto je sve potrebno da bi se kupila pre-paid kartica u Indiji?
Kao prvo morate doci u ovlasteni ducan i popuniti pristupnicu sa svim mogucim podacima, od datuma rodjenja, mjesta boravka u domovini i Indiji, imena oca, djede i pradjede. Potrebna je kopija, vize putovnice, jedna fotografija i vjerojatno jos nesto ali ne znam ni sam sto. To ovisi o tome koliko imate srece. Kad cuju da ste iz Hrvatske mogu vas traziti i domovnicu.
Mene nisu trazili otisak prsta, ali tko zna, ima jos vremena. Evo kako je to izgledalo u nasem slucaju.

Dosao sam u ducan u shoping centru, sve popunio, dao im sliku, oni su mi uzeli osobnu, kopirali je i rekli da je sve u redu.
„Treba li vam kopija putovnice?“, pitah
„Ne, sve je u redu!“ rekose oni.

Iduci dan, zovu me i kazu da ce me diskonektirati ako im ne donesem kopiju putovnice!
Odlazimo, nosim im kopiju putovnice.
„Da li je sada sve u redu, treba li jos nesto?“ pitah,
„Da, sve je uredu!“, rekose oni

For (i=0; i<100; i++) {
„Jeste li sigurni!!!!!“ pitam ja
„Da“ rekose oni
}

Nekoliko dana kasnije stize mi poruka od operatera prijeteceg sadrzja. Odlazim opet u isti ducan, pokazujem im poruku.

„Sve je u redu, nema problema“ rekose oni

Zaista, od tada do danas me vise nisu zvali i cini se da je sve u redu, mada nisam siguran.

Ovako dobro prodjete samo ako kupujete na finim mjestima, kao sto je ovaj shoping centar. Ali sto se dogadja ako ste neoprezni kao Damir pa kupujete u sumnjivim ducanima? Culi smo da vlasnici takvih ducana ponekad prodaju ukradenu robu i da su u dogovoru s policijom! Onda te lijepo policija optuzi za kradju, privede i traze ogromnu otkupninu da te puste na slobodu. No to je neka druga prica, vise internog karaktera :)).

Damira nisu trazili kopiju putovnice, samo osobnu, a nisu ga poslije vise niti zvali. Ali su mu nakon nekoliko dana onemogucili sve odlazne pozive, SMS-ove i ostale usluge, ukljucujuci poziv sluzbi za korisnike.
Morao je otici u ured operatera u onom istom shoping centru gdje sam ja kupio svoju karticu i donijeti im kopiju putovnice, popuniti neke formulare. Nije to sve. Treba i potvrda od stanodavca da on zaista zivi na toj i toj adresi. Jos jedan povod da iduci dan opet posjetimo shoping centa. No, stanodavac ne izdaje tu potvrdu, to treba uciniti firma jer smo preko nje smjesteni. Kako je to izgledalo u firmi, i kako je izdana ta potvrda, ne bih komentirao.

Uglavnom, nakon sto smo po SESTI puta posjetili shoping centar obojici sve radi kako treba.
Za kraj, operater je poslao ekipu na adresu gdje zivimo da provjere da li zaista tamo zivimo!
Napominjem, radi se PREPAID kartici!!!

Vidim da je Damir u blogu
spomenuo nasu dogodovstinu sa samozvanim turistickim vodicem sto nas je vodio po Mahabalipuramu, pa ne mogu to ne komentirati. Inace Mahabalipuram je mjesto kojem cu posvetiti sigurno vise paznje na blogu jer to zaista i zasluzuje. No, vratimo se na onog muljatora i hohstaplera.
Na samom ulasku u Mahabalipuram presreo nas je taj napasnik nudivsi se da ce nam pokazati mjesto, pricati price, tjerati prodavace, prosjake, muhe i komarce daleko od nas. Naravno da smo znali sto to znaci, ali mi je na trenutak projurila misao da mu ipak damo tih 15-20 kuna, pa mozda i bude neke koristi od njega. Ta misao nije bila dovoljno brza, previse mi se zadrzala u glavi, pa smo tako i ucinili. Uskoro smo shvatili da je covjek zapravo jedan od najvecih svjetskih poznavatelja indijske kulture, civilizacije i religije, bas kao sto je i Malnarov ministar Seva jedan od vodecih politicko-vojno-geostrateskih analiticara na nasim prostorima. Shvativsi s kim imam posla oprezno sam se upustio u razgovor, vise slusajuci, a manje pricajuci.

Ja: „A ovo tu je..“
Vodic Seva:“Da, da, Arjuna, pa on se tu moli Sivi, je, da..“
Ja: „Tko???, Kome?“
Vodic Seva: pa da moli se Sivi, to je Arjuna, on se moli Sivi.., a Siva je bog...“
Ja:“Aha..“
Vodic Seva:“Ovo je Hanuman, veliki bog, jako mocan, uhhhh, jako popularan, uhh“
Ja: „Zasto je popularan“
Vodic Seva: „Mocan bog, bog majmun..“
Ja: „ iz Ramajane..“
Vodic Seva:“Aaa?, Ramatghdn.. cega?, da, da, Rama, Hare Rama, hm, da..“
Ja: (sutim, samo ga gledam)
Vodic Seva: „ovo je Ganesha, Sivin sin, jako veliki bog“
Ja: „zasto ima slonovsku glavu?“
Vodic Seva:“Pa eto, to je Sivin sin..tu mu je i brat Katha..“

Kolege s posla su umirali kada sam im ovo pricao, neki su razmisljali da se u slobodno vrijeme pocnu baviti vodjenjem turista. Da je ovaj lik vodic negdje na zapadu a turisti indijci, japanci vjerojatno bi im za Sv. Petra rekao da je to „onaj neki lik sto se muvao oko Isusa“.
A zasto se slavi uskrs?
„Pa zato sto je Isus na taj dan pocnio samoubojstvo“

Bilo je tu jos dosta toga, ali tko bi se svega sjetio. Tip je rekao da mu se svakako javim kada opet navratim u Mahabalipuram. I da ga preporucim prijateljima, kad dodju.

Kao i u svijetu spijuna, tako je i u Indiji sve drugacije od onoga kao sto se cini da je. Posljedice ovdje ne slijede uzroke, jabuke padaju daleko od drveta, price pocinju krajem, a zavrsavaju pocetkom, sredina mozda postoji, a mozda i ne. Da li bi imalo smisla zapoceti ovaj blog opisom dolaska u Indiju, prvim dojmovima, kao sto to ljudi obicne cine kada dodju u neku zemlju?
Mozda cu o tome nesto napisati prije nego se vratim, a mozda i ne. Neki bi ovo mogli krivo protumaciti i pomisliti da sam kroner, teski alkos te da me je kronicni nedostatak alkohola koji vlada u ovim krajevima naveo da prvu temu posvetim upravo alkoholu.

Uz naslov bi dobro dosla i odredjena fotka. Neki znaju o cemu se radi, ali za sad bolje ne :)))

O alkoholu

U indijskoj drzavi Tamil Nadu, u kojoj se nalazimo, alkohol je rijetka pojava. Pivo je tesko dostupno, samo u luksuznim hotelima i restoranima, a skuplje je nego u Svedskoj. Zeste gotovo i nema. Ovakvom prohibicijom tesko se moze pohvaliti bilo koja islamska zemlja osim Irana i Saudijske Arabije. U vecini ostalih islamskih zemalja alkohol se ne prodaje na mjestima blizu dzamije, dok je izvan tog pojasa uglavnom dostupan. Naravno, taj pojas varira. U Istanbulu je to 10 metara od dzamije, na istoku Turske 20m, a u Siriji mozda 100m. To i nije toliko cudno. Jedan od prvih muslimanskih kalifa, Walid III iz 9. stoljeca, obozavao je plivati u bazenu punom vina. Dok bi plivao pio bi u tolikim kolicinama da bi se razina osjetno smanjivala. Nisam bio na sjeveru Indije, ali vjerujem da su tamo ogranicenja manja nego ovdje na jugu. Ipak je sjever bio pod utjecajem mogula. Osnivacu mogulske dinastije u Indiji, sahu Baburu, prekomjerno uzivanje u drogi i picu narusilo je zdravlje da je od toga i umro.

Setajuci gradom uocio sam veliki broj mjesta na kojima pise „vine shop“. Mjesto gdje se prodaje vino, pomislio bi covjek. Zapravo su to mjesta gdje se uz jeftini indijski rum okupljaju i opustaju malo manje produhovljeni indijci. Obicno se u blizini nadje i poneki policajac, za svaki slucaj.

Kolega Indijac nam je pojasnio situaciju vezano za nocni zivot u Chennaiu. Tako nesto zapravo ne postoji. Sve se zatvara oko 23.00, a samo u elitnim hotelima postoje barovi sto rade malo iza ponoci. Mjesta za izlaske se djele u tri grupe, rece on:

1. vine shop – vrlo jeftino, kupi sto mislis i bjezi kuci sto prije. Tu se skupljaju sumnjivi tipovi, a ponekad se zalomi i poneka tuca.
2. barovi – cijene su prihvatljive, toci se pivo, i obicno rade do ponoci. Malo ih je u gradu!
3. pubovi – skupi su!

Dakle, u restoranima nema piva, ali se zato na svakom uglu u tim prcvarnicama zvanim "vinska trgovina" moze kupiti indijski rum i tamo oblokavati.
Neobicna prohibicija.

nocni zivot chennaia

Predvodjeni kolegama s posla(Meksikanac, Tony, Rakesh), izasli smo jednu vece malo van da vidimo kako to izgleda. Vodili nas u neki bar (kategorija 2) sto radi cak do ponoci i gdje se moze dobiti pivo, a i poneki koktel. Kokteli kao takvi, po defaultu, dolaze s ledom. Pivo se obicno pije bez leda, pa dvojbe nije bilo. Sigurno je sigurno.
Ne mogu se sjetiti kada sam zadnji puta bio na tako uzasnom mjestu. Mracno da bez lampice ili mobitela ne mozes ni meni procitati, bucno za poluditi. Niti sto cujes niti sto vidis!
Srecom, nakon par piva napustili smo taj bar i zaputili se u obliznji restoran nesto pregristi. S obzirom da je rijec o juznoindijskom restoranu bolje bi bilo reci "nesto umociti".

Kratki uvod za one koji jos ne znaju, zasto sam tu i sto radim na jugu Indije
tocnije u Chennaiu (Madrasu). Posao nas je tu doveo, sto bi drugo. Za sada smo
dvojica, uskoro nam stize pojacanje, koliko ce nas biti na kraju vidjet cemo.
Ovdje smo kako bi kolegama indijcima bili podrska prilikom preuzimanja dragog nam
produkta, neki kazu da ga sahranjujemo, treci misle da smo tu dosli jahati slonove i tome
nikada kraja.
Pisat cu o svemu i svacemu sto vidim, cujem i sto mi padne na pamet, pa kako bilo. Bolje nego da saljem mailove na sto strana, pa vise ne znas sto si kome posalo.
Ovdje je sve veoma sporo. Tako je i meni trebalo skoro mjesec dana da otvorim ovaj blog.